OIB neće završiti u oblaku

Poglavlje 1Kupon

Sve je počelo skuterom.

Jedne subote 2011. u trgovačkom centru ispunio je kupon za nagradnu igru. Ime, prezime, adresa, broj mobitela, datum rođenja i, tko zna zašto, OIB. Glavna nagrada bio je skuter.

Skuter nije dobio. Dobio je četrnaest godina poziva.

Zvali su ga zbog madraca. Zbog posuđa koje ne zagorijeva. Zbog besplatnog pregleda vida, zbog tri različita operatera i jednom, što mu je posebno teško palo, zbog skutera. Na rate.

Prelomilo se jedne srijede za večerom. Zazvonio je nepoznat broj, a ljubazan glas rekao je:

– Dobra večer, gospodine ███████, zovemo vas jer znamo da vas muče leđa.

Spustio je žlicu. Leđa ga jesu mučila. To je rekao jednoj anketi, jednom, 2014.

Te je večeri shvatio dvije stvari. Prva: podatak koji jednom ode ne vraća se, samo mijenja vlasnike. Druga: netko bi to trebao zaustaviti, a nitko se ne javlja.

Javio se on.

Poglavlje 2Škola

Svaki ninđa ima učitelja. Njegov je sjedio na šalteru broj 4.

Gospođa R. u trideset i četiri godine službe nije izdala nijedan podatak bez punomoći. Ni susjedi, ni rođaku, ni čovjeku koji je „samo nešto kratko trebao”. Njezin osnovni zahvat, poznat i izvan struke, glasi:

– Fali vam jedan papir.

Kod nje je učio tri godine. Prve je godine samo stajao u redu. Druge je naučio prvu istinu škole: tko pita za tuđi podatak, neka prvo pokaže zašto mu treba. Treće je iz spisa od četrdeset stranica vadio OIB prije nego što bi fascikl dotaknuo stol. Kontrolnu znamenku do danas računa napamet. Kaže da ga to opušta.

Na kraju mu je gospođa R. predala crni povez i rekla jedino što je ikad rekla, a da je nitko nije pitao:

– Sad idi. I zatvori vrata, propuh je.

Ime mu nije dala. Pravi ninđa nema ime. Ime su mu dali ljudi u prvoj tvrtki u kojoj je služio, nakon što je na božićnom domjenku četrdeset minuta objašnjavao zašto se popis gostiju ne šalje svima u grupu. Netko je promrmljao: anonimizacijski fanatik. Ostalo je Anonatic.

Tvrdi da mu je svejedno. Nije mu svejedno. Sviđa mu se.

Poglavlje 3Zavjet

Svako jutro stane pred prozor, pogleda u nebo i izgovori zavjet:

OIB neće završiti u oblaku.

Kad je vedro, kaže ga svejedno. Oblak o kojem govori ne vidi se s prozora.

Ostatak kodeksa je kratak, jer ninđa ne voli dokumentaciju:

Bori se na domaćem terenu. Ništa ne iznosi iz kuće.

Metu ne bira ninđa. Pokaže sve mete, a vi kažete koje.

Ne baca u mrak. Gdje nije siguran, pita.

Svakom imenu stavi masku. Kad posao završi, skine je.

Ne ostavlja trag. Ni na rižinom papiru ni na tuđem poslužitelju.

Postoji i šesto pravilo, ali ga nikome nije rekao. Dosljedan je.

Neprijatelje poznaje poimence. Haker mu je, začudo, tek na četvrtom mjestu. Prva tri su gumb „Odgovori svima”, platna lista zaboravljena na pisaču u hodniku i datoteka klijenti_konacno_FINAL2.xlsx na zajedničkom disku. Protiv pisača je, priznaje, izgubio više bitaka nego protiv ikoga.

U ured ulazi kroz prozor. Ured je u prizemlju i vrata su otključana, ali načelo je načelo. Nalazi se na svakoj zajedničkoj fotografiji tvrtke, a nitko ga još nije pronašao. Kolačiće na internetskim stranicama odbija jedan po jedan; to mu je meditacija. Bojni poklič mu je tišina, što na sastancima stvara nelagodu.

Jedini protivnik kojeg nikad nije svladao jest dostavljač.

– Ime?
– Nemam ime.
– Onda nemate ni paket.

Poglavlje 4Oblak

Kad je stigla umjetna inteligencija, svi su očekivali da će joj objaviti rat.

Nije. Tjedan dana promatrao ju je s ormara, a onda donio presudu: saveznik. Moćan, brz, neumoran, iz dalekog klana. S takvim se surađuje. Samo mu se ne priča sve.

– Savezniku kažeš što treba napraviti – objasnio je pripravniku koji ga ništa nije pitao. – Ne kažeš mu gdje ti stanuje baka.

Jer AI živi u oblaku, a oblak nije zao. Oblak je samo daleko. A što ode daleko, ne vraća se. To zna od skutera.

Istog je dana kolegica iz prodaje krenula u chat zalijepiti ugovor s tri imena, dvije adrese i jednim OIB-om. Prst joj je već bio na tipki kad se on spustio sa stropa.

Kolegica je vrisnula. Ugovor nije otišao. On to smatra uspješnom akcijom. Ona također, ali tek od prošlog mjeseca.

Poglavlje 5Danas

Danas služi kod vas, u vašem računalu. Strop je nizak, ali snalazi se.

Date mu dokument. Prođe ga prije nego što stignete otpiti kavu i pokaže vam sve mete: imena, adrese, brojeve, sve što stroj ne mora znati. Vi kažete što se skriva. On udari. Svako ime dobije masku: Osoba 1, Osoba 2, Tvrtka 3. Ispod maske je i dalje isti čovjek, samo ga oblak ne može prepoznati.

Ništa pritom ne napušta kuću. Popis tko je pod kojom maskom ostaje kod vas, u svitku koji on čuva. Kad AI odgovori, Anonatic maske skine i svakome vrati lice, pa odgovor čitate o stvarnim ljudima.

I ninđa ponekad promaši. Zato ne radi u mraku: sve što je našao vidite prije nego što išta ode.

A kad vam se žuri pa krenete nešto zalijepiti ravno u chat, spustit će se sa stropa. Prvi put ćete se trgnuti. Drugi put samo ćete pogledati gore i pitati:

– Dobro, koliko ih je?
– Dva imena i OIB. Hvala što pitate.

Vaše tajne AI ne mora znati. A OIB neće završiti u oblaku.

Ne dok on diše. A diše vrlo tiho.